Ponos
Katanac ću da mećem na moja usta
da ti ne kažem koliko te volim:
ko tica nebo,
ko zemlja kišu
ko mati mene ,
ko ja slobodu!
Pred tebe ću da budem ko ladna stena
sa jezik za zube sa srce u pesnicu
u usta ću da mećem mrtvačku vodu,
reč ću da gutam pa nek me davi
ni sa jednu neću nikad da kažem
da mi bez tebe nema život
ko tici bez nebo,
ko travi bez kišu,
ko materi bez mene
ko meni bez slobodu.
Znam te u tvoju cigansku dušu
prst kad ti dajem čupaš mi ruku,
kad priznam da volim titraš sa mene
ko vetar sa prašinu na belu džadu
'tećeš da igram na tvoju svirku
tebe da slušam sebe da nemam!
Ako ti priznam ima da me robiš
sa najtvrđe lance-sa moje srce
ima da ga stisneš u tvoju šaku,
za pojas da me deneš
za sebe da ne znam!
Neću da kažem kako te volim
pa neka umrem od ovo u mene
ko crv u voće neka me jede,
nek mi se sušu ruke od želju,
neka izgorem od ovu vatru
što mi u stomak gore za tebe...
Neću da žalim u raku da legnem
vaku da me pamtiš, vaku da žališ,
na grob da mi dođeš
sa jabuku u ruke sa ponos u srce
što te volila jedna ovaka...
Ej, Devla , Devla,
ne daj da ikad drukčiji bude!