jos jedna prica..
Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana ziveli su lepo i u
slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje. Ziveli su mirno na tom
ostrvu daleko od svih svetskih briga i dogadjanja. Ali nakon mnogo
vekova primetili su da njihovo ostrvo polako pa sve brze i izvesnije
nestaje. Vrlo brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni, oni
spakuju svoje stvari i krenu polako da napustaju svoje lepo, carobno,
ali tonuce ostrvo, koje im je vekovima pruzalo srecu. Jedino Ljubav,
postojana po prirodi, resi da ostane. Jedino je ona verovala i nadala se
da je sve to privremeno i da ce doci bolji dani kada ce sve biti lepo i
veselo kao nekada. Medjutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da
mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lepo ono malo stvari i puno
uspomena sa sobom, ali ... sad vise nema nacina da sa ostrva ode. Svi
camci, brodovi i splavovi vec otplovili, a za pravljenje novih vise
vremena nema. Pocne ona da doziva upomoc.
Nekako u to vreme put tuda nanese Bogatstvo. Ljubav se obraduje srecnoj slucajnosti i zamoli Bogatstvo:
- Primi me, molim te na svoju jahtu. Ostrvo tone. Udavicu se.
Bogatstvo je pogleda ispod oka pa kaze:
- Izvini, ali moj camac je pun zlata i dragog kamenja. Nema mesta jos i
za tebe, Ljubavi. Ako i ti budes usla bojim se potonucemo.
I ode... Ljubav vec pocinje da hvata panika. Ostrvo je sve manje. Voda
je sve blize. U panici, ljubav i dalje doziva u pomoc. Uto, tuda na svom
splavu naidje Tuga. Ljubav se obraduje starom prijatelju:
- Tugo, molim te, spasi me. Potonucu zajedno sa ovim nasim ostrvcetom. Bila bi steta da svet ostane bez ljubavi.
- Zao mi je, Ljubavi, odgovori tuga. - Toliko sam tuzna da ne mogu da te povedem sa sobom. Zelim da budem sama.
I ostavi Ljubav daleko iza sebe. Na ostrvu Ljubav vec hvata ocaj. Ne
vidi nacina da se spase iz nezgodne situacije u kojoj se nasla i to zato
sto je verovala u bolje sutra. Medjutim, tracak nade, ili je mozda u
pitanju vera jos uvek, je nagoni da i dalje doziva u pomoc. Njena
dozivanja privuku paznju Sujete koja je tuda slucajno prolazila.
- Povedi me sa sobom - zamoli Ljubav Sujetu - pogresila sam sto sam
verovala. Sada sam ostala zaglavljena ovde. Ti si mi jedina nada.
Sujeta na to odgovori:
- Ne dolazi u obzir! Vidi kakva si prljava i mokra, hoces da mi pokvasis
camac?! Sama si kriva! Sad snosi posledice. Lepo sam ti govorila da
odes dok se jos moglo..
..i jos uvredjena ode i ostavi Ljubav sa njenom tuznom sudbinom.
Izgubivsi i poslednju nadu, Ljubav se predala sudbini. Sela je na jedini
nepotopljeni kamen sto je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog,
ostrva i cekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju. U
to, niotkuda, pojavi se neki stranac u camcu. Stranac pridje sasvim
blizu i pruzi ruku Ljubavi. Ona udje u camac i on je preveze na susedno
ostrvo. Tu je Ljubav izasla iz camca, zahvalila se i posla dalje. Tek
par metara dalje shvatila je da ona ne zna ko ju je, zapravo, spasio.
Okrenula se i dotrcala natrag do obale, ali camac sa strancem vec se
izgubio na horizontu. Tad je Ljubav, tek, primetila Znanje kako sedi na
obali. Prisla je i upitala:
- Reci mi, Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?
Znanje je pogleda, nasmesi se pa joj rece:
- Kako, zar ti ne znas? To je bilo Vreme.
- Vreme? - zbunjeno upita Ljubav.
- Da, Vreme - odgovori Znanje. - Jer, jedino je Vreme sposobno da spozna koliko je Ljubav velika